Kada sam se vratila sa volonterskog iskustva u Italiji, osjećala sam se zaista ispunjeno i sretno zbog vremena koje sam tamo provela. Ugostila me je organizacija pod nazivom Kalistratia i, iskreno, to je bilo jedno od najznačajnijih iskustava u mom životu.

Od prvog trenutka sam se osjećala dobrodošlo. Antonio, osnivač organizacije, lično nas je dočekao na stanici, iako je bilo kasno navečer. Uvijek se brinuo o nama kao da smo porodica, donoseći nam hranu u smještaj, provjeravajući da li nam nešto treba i pazeći da nam je uvijek ugodno. Naš odnos s njim nikada nije bio samo odnos volontera i organizacije, već mnogo dublji. Bilo je kao da smo mu porodica u Italiji i da ga možemo pitati za pomoć ili savjet kao što bismo to učinili s našim ocem. Nikada neću zaboraviti tu vrstu veze.

Život u Kalabriji, na jugu Italije, bio je jedinstveno iskustvo. Mještani su bili nevjerovatno gostoljubivi, a vrijeme provedeno s njima mi je pomoglo da zaista shvatim značenje duha zajedništva. Imao sam priliku da probam tradicionalna jela, uvijek ukusna i pripremljena s ljubavlju. Također sam pomogao u organizaciji festivala "Kalabria Eco Fest"; njegova energija i duh bili su nezaboravni: ples, muzika, smijeh i cijelo selo koje se okupljalo.

Jedna od najboljih stvari za mene bilo je učenje novih stvari za koje nikada nisam mislio da ću probati. Naučio sam nekoliko italijanskih riječi, pa čak i napisao rečenice poput "Moramo pomaknuti ovaj auto." Iako ne govorim tečno, bilo je uzbudljivo izraziti se na novom jeziku. Naučio sam nekoliko italijanskih plesova, pa čak i počeo svirati gitaru, što me je približilo kulturi i tradiciji.

Veoma poseban trenutak za mene bio je kada sam imala priliku da podijelim svoju kulturu s njima. Jedna večer je bila posvećena libanonskoj hrani, a kuhala sam za oko 15 ljudi. Svi su bili oduševljeni okusima i jelima koja sam pripremila. Vidjeti koliko cijene libanonsku kuhinju učinilo me je ponosnom, jer se nije radilo samo o hrani, već o povezivanju kultura i dijeljenju dijela svog doma s njima.

Još jedan divan aspekt mog volontiranja bio je rad s djecom. Otkrila sam koliko strpljenja i kreativnosti je potrebno i naučila sam ih angažovati na zabavne i smislene načine. Čak sam pokušala slikati s njima i drugim volonterima, bojeći stepenice u glavnom selu. Nisam umjetnica, ali na moje iznenađenje, ljudi su voljeli moje slike! Neki seljani su me čak zamolili da ih naslikam za njihove domove, i to sam rado učinila u svoje slobodno vrijeme kao volonterka.

Istovremeno, podijelio sam s njima i neke arapske kaligrafije. Pisao sam im imena ili kratke riječi na arapskom na ruke, a oni su uvijek bili uzbuđeni i znatiželjni. To je postao zabavan način razmjene kultura i učinilo ih je da se osjećaju još povezanijima.

Organizacija se također pobrinula da možemo uživati ​​u okolnom okruženju. Išli smo na izlete na plažu, a provođenje vremena s lokalnim stanovništvom uz more bilo je vrlo opuštajuće i osvježavajuće. Nije se radilo samo o volontiranju, već i o izgradnji veza, učenju jednih od drugih i osjećaju da smo dio velike porodice.

Ono što me duboko dirnulo bila je ogromna podrška koju su ljudi pokazali palestinskoj situaciji. Kao nekome sa Bliskog istoka ko je direktno iskusio posljedice rata, ova solidarnost mi je mnogo značila. Svi oko mene pokazali su empatiju, zabrinutost i jasnu svijest o tome da su na pravoj strani historije. Ova podrška mi je dala utjehu, snagu i nadu.

Također sam otkrila novi aspekt života: ekološki osviješteniji život. Naučila sam kuhati veganska jela koja ne zahtijevaju bacanje hrane niti upotrebu životinjskih proizvoda. Bilo je inspirativno vidjeti koliko ukusna i kreativna veganska kuhinja može biti. Također sam naučila jednostavne načine održivog života: uštedu energije, smanjenje otpada i veću ekološku osviještenost. To su lekcije koje sada nosim sa sobom svaki dan.

Gledajući unatrag, mogu reći da je moj boravak u Italiji bio zaista radostan, inspirativan i transformativan. Učila sam o kulturi, tradicijama, jeziku, umjetnosti, održivosti i, prije svega, velikodušnosti i ljubaznosti. Kalistratia i Antonio stvorili su okruženje u kojem se nismo osjećali kao gosti, već kao da pripadamo tamo, kao da smo dio porodice.

Nikad neću zaboraviti Giorgiju InformaGiovani i njena kolegica Alice, koje su uvijek bile dostupne da mi pomognu i podrže me. 

To je bilo više od pukog volontiranja: to je bilo životno iskustvo koje me je upoznalo s ljudima, kulturama i vrijednostima na način koji ću zauvijek nositi sa sobom.

Moayad Ismail