Kad sam se vratila s volonterskog iskustva u Italiji, osjećala sam se istinski ispunjeno i sretno zbog vremena koje sam tamo provela. Ugostila me je organizacija pod nazivom Kalistratia i iskreno, to je bilo jedno od najznačajnijih iskustava u mom životu.
Od prvog trenutka osjećala sam se dobrodošlo. Antonio, osnivač organizacije, osobno nas je pokupio na kolodvoru, iako je bilo kasno navečer. Uvijek se brinuo za nas kao da smo obitelj, donosio nam hranu u smještaj, provjeravao trebamo li što i pazio da nam je uvijek ugodno. Naš odnos s njim nikada nije bio samo odnos volontera i organizacije; bio je puno dublji. Bilo je kao da smo mu obitelj u Italiji i mogli smo ga pitati za pomoć ili savjet kao što bismo to učinili s vlastitim ocem. Nikada neću zaboraviti tu vrstu veze.
Život u Kalabriji, na jugu Italije, bio je jedinstveno iskustvo. Mještani su bili nevjerojatno gostoljubivi, a provođenje vremena s njima pomoglo mi je da istinski shvatim značenje duha zajedništva. Imao sam priliku probati tradicionalna jela, uvijek ukusna i pripremljena s ljubavlju. Također sam pomogao u organizaciji festivala "Kalabria Eco Fest"; njegova energija i duh bili su nezaboravni: ples, glazba, smijeh i okupljanje cijelog sela.
Jedna od najboljih stvari za mene bilo je učenje novih stvari za koje nikad nisam mislio da ću ih probati. Naučio sam nekoliko talijanskih riječi, pa čak i napisao rečenice poput "Moramo pomaknuti ovaj auto." Iako ne govorim tečno, bilo je uzbudljivo izraziti se na novom jeziku. Naučio sam nekoliko talijanskih plesova, pa čak i počeo svirati gitaru, što me je približilo kulturi i tradiciji.
Vrlo poseban trenutak za mene bio je kada sam imala priliku podijeliti svoju kulturu s njima. Jedna večer bila je posvećena libanonskoj hrani, a kuhala sam za oko 15 ljudi. Svi su bili oduševljeni okusima i jelima koja sam pripremila. Vidjeti koliko cijene libanonsku kuhinju učinilo me ponosnom, jer se nije radilo samo o hrani, već o povezivanju kultura i dijeljenju dijela svog doma s njima.
Još jedan divan aspekt mog volontiranja bio je rad s djecom. Otkrila sam koliko je strpljenja i kreativnosti potrebno i naučila sam ih angažirati na zabavne i smislene načine. Čak sam pokušala slikati s njima i drugim volonterima, bojajući stepenice u glavnom selu. Nisam umjetnica, ali na moje iznenađenje, ljudi su voljeli moje slike! Neki su me seljani čak zamolili da ih naslikam za njihove domove, i to sam rado učinila u svoje slobodno vrijeme kao volonterka.
Istovremeno sam s njima podijelio i neke arapske kaligrafije. Napisao sam im imena ili kratke riječi na arapskom na ruke, a oni su uvijek bili uzbuđeni i znatiželjni. To je postao zabavan način razmjene kultura i učinilo ih je da se osjećaju još povezanijima.
Organizacija se također pobrinula da možemo uživati u okolnom okruženju. Išli smo na izlete na plažu, a provođenje vremena s lokalnim stanovništvom uz more bilo je vrlo opuštajuće i okrepljujuće. Nije se radilo samo o volontiranju, već i o izgradnji veza, učenju jednih od drugih i osjećaju da smo dio velike obitelji.
Ono što me duboko dirnulo bila je ogromna podrška koju su ljudi pokazali palestinskoj situaciji. Kao nekome s Bliskog istoka tko je izravno iskusio posljedice rata, ta mi je solidarnost puno značila. Svi oko mene pokazali su empatiju, zabrinutost i jasnu svijest o tome da su na pravoj strani povijesti. Ta mi je podrška dala utjehu, snagu i nadu.
Također sam otkrila novi aspekt života: ekološki osviješteniji život. Naučila sam kuhati veganska jela koja ne zahtijevaju bacanje hrane niti korištenje životinjskih proizvoda. Bilo je inspirativno vidjeti koliko ukusna i kreativna veganska kuhinja može biti. Također sam naučila jednostavne načine održivog života: uštedu energije, smanjenje otpada i veću ekološku osviještenost. To su lekcije koje sada nosim sa sobom svaki dan.
Gledajući unatrag, mogu reći da je moj boravak u Italiji bio uistinu radostan, inspirativan i transformativan. Učila sam o kulturi, tradicijama, jeziku, umjetnosti, održivosti i, prije svega, velikodušnosti i ljubaznosti. Kalistratia i Antonio stvorili su okruženje u kojem se nismo osjećali kao gosti, već kao da pripadamo tamo, kao da smo dio obitelji.
Nikad neću zaboraviti Giorgiju InformaGiovani i njezinoj kolegici Alice, koje su mi uvijek bile na raspolaganju za pomoć i podršku.
Bilo je to više od pukog volontiranja: to je bilo životno iskustvo koje me je izložilo ljudima, kulturama i vrijednostima na način koji ću zauvijek nositi sa sobom.
Moayad Ismail