Ja sam Lorenzo, imam 28 godina i živim volontersko iskustvo u inozemstvu zahvaljujući projektu Erasmus+, rijetko sam imao priliku otići u inozemstvo i vidjeti drugačije stvarnosti od obične. Smještaj u vjerskoj zajednici Othona, ali što je zajednica? Teško je to objasniti u nekoliko riječi ako nikada niste imali slično iskustvo. U ovoj zajednici ljudi iz svih krajeva rezerviraju mjesto kao mjesto za opuštanje, neki dolaze radi održavanja, vrtlarstva, izgradnje… itd., grupe ljudi dolaze prakticirati svoju religiju koja nije kršćanska, neki dolaze samo kako bi pronašli društvo susreli tijekom jednog od događaja koje organizira sama zajednica djeluje gotovo kao "drugi dom" otvoren za sve.
Ova kršćanska zajednica postoji od Drugog svjetskog rata (1946.) i redovito odaje počast kapelici u St. Peter-on-the-wall, još uvijek cijenjenom poslu koji je pokrenuo njezin osnivač, Normad Motley.
Vrativši se svojim volonterskim aktivnostima, dolaskom početkom prosinca proveo sam nekoliko dana u zajednici, uglavnom razgledavajući i otkrivajući male razlike koje se mogu primijetiti samo kada niste porijeklom iz zemlje u kojoj ste gost, od suočavajući se s 'prebacivanjem na činjenicu da začudo svi počinju jesti bez da kažu "bon appétit".
Tada sam dobio zadatak da koordiniram radni kamp u Londonu na području Dulwitcha, došlo je malo iznenada, ali je svejedno bilo uzbudljivo izaći iz svoje zone udobnosti i imati odgovornosti u usmjeravanju ljudi na planirane aktivnosti, u ovom slučaju puno vrtlarenja u zelenim područjima južnog Londona, grupa isprva nesigurna što učiniti sazrela je sa mnom i uspostavio se vrlo dobar odnos između svih sudionika. Najzanimljiviji trenutak bio je kada smo uspoređivali naše znanje o ljudskim pravima na temelju naše nacionalnosti, iskustvo koje preporučujem svima da shvate koliko je moguće putovati samo uz dijalog.
Period u kojem sam ušao u ovaj projekt bio je Božić, još uvijek nisam imao jasnu ideju kako bi bilo provesti Božić izvan kuće, ali zajednica me nije učinila puno različitom. Naime, umjesto rodbine, na vrata su ulazili ljudi sa svih strana svijeta koji su imali posla sa zajednicom, a svi su bili angažirani na obilnoj predbožićnoj večeri. Priznajem da sam bio malo nostalgičan, pa sam nakon večere počeo učiti kartašku igru “Scopa” sve koji su htjeli doživjeti pravi talijanski božićni doživljaj (možda sljedeće godine na red dođe “Briskola”).
Nakon Božića odmah su počeli razgovori o sljedećoj destinaciji, otoku Wight. Mjesto stanovanja programskog službenika: Cedric "John" Medland, zadužen s ostalim volonterima za obnovu fotografskog muzeja Dimbola (zajedno s kutkom posvećenim Jimiju Hendrixu). Dok sam bio tamo, iskoristio sam priliku da volontiram na povijesnom glazbenom festivalu Isle of Wight u lipnju, savršeno vrijeme za posjet otoku, u siječnju... sve je bilo kiše pomiješano s ledenim vjetrom.
Vraćajući se u zajednicu prema mjesecu veljači, počinjemo imati razdoblje apsolutnog mira, nažalost diktiranog niskom sezonom koja je više-manje posvuda ista. Nastavili smo se baviti koliko god smo mogli, poslovi su bili razni: krečenje, njegovanje vrta, pripremanje zemljišta za gradnju, kuhanje, ponuda za blagajnicu u seoskoj trgovini. Sve se izmjenjuju sa slobodnim danima provedenim u samostalnom obilasku raznih kutaka Engleske.
Zaključno, moje iskustvo je tek na pola puta, ali imao sam puno ugodnih susreta, sprijateljio sam se s ostalim volonterima programa zahvaljujući Englezima koji su premostili naše razgovore i veselim se sljedećem dijelu projekta …jer ovdje svi ponavljaju da će “zajednica imati puno više smisla kada bude ljeto”.