Bok, ja sam Pepe, kraj mog EVS-a došao je neočekivano. Ponuda za posao neće mi dopustiti da uživam u pet mjeseci koji mi nedostaju ovdje u Palermu.
Vraćam se tužan, ali pun iskustava, energije i puno ljudi koje sam upoznao, mnogo novih prijatelja koji će mi uvijek nedostajati.

Sada ću pokušati sažeti ovih sedam mjeseci u Palermu, nadam se da ću pomoći ljudima koji razmišljaju o EVS-u.
Prvo bih želio početi pisati o svojoj službi u Palermu, jer prije dolaska to je bilo ono o čemu sam se najviše brinuo. Radila sam u Casa Federica, skloništu od ponedjeljka do petka, šest sati svaki dan. U kući je bilo šest Afrikanaca i četiri Palermitanca, između četrnaest i osamnaest godina.
Iskustvo nije moglo biti bolje, bila sam potpora osam operatera, imala sam posao pomagati djeci oko zadaće, organizirati aktivnosti u kući i oko kuće i što mi je najvažnije, biti osoba od povjerenja za dječake, na kraju podrška za njih, jer biti daleko od obitelji iu novoj zemlji za afričke je dječake složena situacija i vrlo je teško biti na njihovom mjestu. I dalje sam zapanjen njihovom hrabrošću, toliko su me naučili.
U kući je imao okruženje sreće, s lošijim i boljim danima. Operateri su doista stvorili kontekst u kojem djeca mogu stvaratiescere kao ljudi i naučite kakav je život vani.
Također sam podijelio svoj rad s volonterom iz Palerma i dvije nizozemske djevojke, koje su obavljale sveučilišnu praksu u Casa Federica. To mi je pomoglo da imam različite poglede na situacije koje su se dogodile u Casa Federici.

Evo nekoliko fotografija koje govore o mom radnom iskustvu.

Drugo, naravno da ću govoriti o svojim cimerima, koji su to iskustvo učinili korisnijim. Bilo nas je sedam ljudi u kući, jedan Turčin, jedan Slovak, jedan Estonac, jedan Latvijac, jedan Francuz, jedan Francuz i ja, koja sam Španjolka. Svi imamo različite osobnosti, ali na kraju smo se svi predobro povezali.
U kući je imao zaraznu ludost, radeći svaki put sve neočekivanije i jedinstvenije stvari.
Ovi prijatelji će biti zauvijek.

Upoznao sam i druge volontere koji su bili u Palermu i radili u drugim udrugama, ali puno toga smo radili zajedno, našao sam i vrlo posebne ljude.

Za kraj da pričam o Palermitancima koje sam upoznao zahvaljujući svojim strastima, a to su klizanje i penjanje. U usporedbi s klizanjem našao sam grupu klizača koji su me dočekali kao još jednog, s njima sam bio bliži životu Palermitanca, štoviše govore dosta talijanski, a u usporedbi s penjanjem, trenirao sam u zatvorenoj teretani sa svojim cimerom Victorom .

Palermo je grad pun života i mnogo mogućnosti za uživanje u njemu, bez sumnje bih preporučio ovaj grad budućim europskim volonterima.